Recenzije

Damjans – GIIPUJA

2013_promo_recenzije
Tradicija, autohtonost, osebujnost izraza – elemeti su to koji današnje glazbene projekte čine zanimljivima i prihvaćenima na globalnoj glazbenoj sceni. Uobičajeno je da se u njih upuštaju zreli glazbenici, oni s bogatim iskustvom i poznavanjem raznih stilova i različitih modela prezentacije glazbe. Upravo je zato album GIIPUJA, prvijenac mladog riječkog glazbenika Damjana Grpca, izazvao čuđenje i iznenađenje u jazz krugovima. Naime, ovaj riječki kontrabasist i skladatelj nije, poput većine drugih mladih glazbenika, podlegao napasti da odmah pokaže sve što zna nego se posvetio određenom tematskom okviru – izučavanju istarske i kvarnerske narodne glazbe i pronalaženju načina kako ju interpretirati u okviru općepoznatog jazz idoma. Ideja nije nova; uspješno je to radio Boško Petrović, primjerice suitom Istra u mom srcu što ju je ostvario s Matom Špadom i Martinom Glavašom koji su svirali mih i roženice, a ta je tema zaokupljala i neke mlađe jazz glazbenike, ne nužno iz podneblja za koje je karakteristična ta tradicija. No, rijetki su oni koji su, poput, primjerice, Tamare Obrovac, veći dio stvaralaštva posvetili suvremenom viđenju istarske ili kvarnerske autohtone glazbe.

Svjestan da se ne radi o komercijalnom pothvatu, Grbac je odlučio narodni izričaj prezentirati jezikom suvremenog jazza, u nekim segmentima ultra suvremenog, apstraktnog, free jazza. Zašto ne? Nisu li apstraktne kolektivne improvizacije, kojima su se dičili slavni free-jazz glazbenici, bile odlike ranog jazza: New Orleans jazza i dixielanda, naravno u drukčijem glazbenom kontekstu? Posezanje za estremima – arhaična tradicijska glazba u srazu sa suvremenim improviziranim jazzom – pokazalo se logičnim glazbenim zahvatom koji je rezultirao organskim spojem, stvaranjem prirodnog amalgama.Logičan je i izbor glazbenika koji čine njegovu skupinu Damjans. Uz Grpca, koji svira kontrabas i priredio je sve aranžmane, to je bubnjar i udaraljkaš Tonči Grabušić (obojica su jazzisti koji su dobro upoznati s tradicijskom glazbom svojega kraja), etnomuzikolog Dario Marušić koji svira sopelu, dvojnice i cindru te pjeva (donosi autohtoni narodni zvuk i izvedbu) i Nijemac Klaus Gesing koji svira sopran saksofon i bas klarinet (glazbenik klasične i jazz naobrazbe koji se sjajno stopio s ovim, njemu do sad stranim idiomom).

Grbac nije zadirao u autohtonost izvornih narodnih napjeva koje je odabrao i koje je Marušić vjerno interpretirao, već ih je tek garnirao elementima jazza i na taj način predstavio u novom svjetlu. Tek je u vlastitim skladbama: Noć, što ju izvodi u duu s Grabušićem, i Mess, koju svira solo, ostvario prožimanje spomenutih idioma, potvrdivši skladateljsku nadarenost i sposobnost pretakanja vizije u zanimljivo i uzbudljivo glazbeno djelo.
(Preuzeto iz novina Cantus, br. 179)

Autor: Davor Hrvoj


LEKAP QUARTET : Love Me or Leave Me

Koncert Al Jarreau Ljetna Opatija Lela Kaplowitz Damjan Grbac Toncÿi Grabrovic«
Privatna i profesionalna ljubav supružnika Lele i Joa Kaplowitza podarila je hrvatskoj jazz glazbi jednu od boljih stvari koje su se mogle dogoditi – a to je Lekap Quartet koji se u naš jazz svemir javlja sjajnim albumom „Love Me or Leave Me“ (Dancing Bear, 2010), po naslovu američkog hita iz dvadestih godina, koji je doživio nebrojene verzije, od komada pisanog za broadwaysku predstavu do nadahnutih izvedbi najznačajnijih svjetskih jazz imena, poput Sarah Vaugan, Elle Fitzgeralad, a i meni osobito drage izvedbe Nine Simone.

Naslov albuma, a i samo uvrštavanje ove skladbe u repertoar Lekap Quarteta, pokazuje intenciju mladih umjetnika u predstavljanju svojeg izričaja kao sljedbenika svih pozitivnih vrijednost američke jazz glazbe proteklog stoljeća, i svojevrsnog vremeplova koji nas znalački vodi kroz tu glazbu.

Vrlo, vrlo moćan glas Lele Kaplowitz uspješno se nosi sa svim zahtjevnim interpretacijama, od Ellingtonove „Bli Blip“, preko Grantove „Yeh Yeh“ do Desmond/Brubeckove „Take Five“, a naslovna „Love Me or…“ možda je i vrhunac albuma, kako po sigurnosti izvedbe tako i po emotivnoj priči koju cijela skladba nosi. Baladični ugođaj i dašak cubanskog stila donosi izvedba „Delirio“ Portilla de la Luza. Zgodna je i obrada domaćeg hita, Dedićeve „Pamtim samo sretne dane“.

Autorskih je skladbi na ovom albumu malo (što je i jedina zamjerka koju bih uputio, no vjerujem da će idući projekt dati više autorskog!), što je šteta, jer naznake (kroz tekst Lele Kaplowitz u „Sassys Blues“ posvećenoj maestralnoj Sarah Vaughan, čiji stil Lela usvaja upravo odlično i prelama ga prizmom svojeg pogleda na jazz, ili kroz čvrstu i vrlo groovie „Sand Story“) autorskih potencijala postoje, pače, upravo kompletan autorski album je ono što se očekuje od ovakvo kvalitetne postave.

Joe Kaplowitz američki je klavirski čarobnjak (i tubist, upravo je zanimljivo koliko se dobro snalazi i na tubi!) koji je već pet godina u našoj zemlji, i kao glazbenik i kao hrvatski zet, i koji je doista osvježenje jazz scene. Damjan Grbac, mladi tršćanski student kontrabasa, čovjek je zanimljiva sviračkog stava (dojmljiv mi je bio i u sjajnim nastupima s velikim alto saksofonistom naše scene – Denisom Razumovićem Razzom, koji i sam gostuje na ovom albumu, u skladbi „Too Close for Comfort“), a s Tončijem Grabušićem (čovjekom koji je tridesetak godina sam vrh bubnjara u nas…pamtim ga poslije prometne nesreće kako uz pomoć štaka izlazi na stage i „praši“ po bubnjevima kako da se ništa nije dogodilo!) čini ritam sekciju snova. Gosti su još i gitarist Charlie Jurković i trubač Branko Sterpin.

Lela Kaplowitz, rodom iz Siska, uz usavršavanja u Americi, uz brojne nagrade za jazz interpretaciju, i uz savršenu „scat“ izvedbu koju obilato rabi u svojim nastupima, uz pozitivne utjecaje značajnih pjevačica iz povijesti jazza, čini, mojoj malenkosti, u ovom trenutku, jedan od tri najuzbudljivija ženska jazz vokala u Hrvatskoj.

Autor: Dinko Husadžić Sansky